Misticizam u kršćanstvu

Kršćanin budućnosti bit će mistik ili uopće neće biti kršćanin.

Karl Rahner

Što uopće znači nazivati nekoga mistikom? Što je kršćanski misticizam? Ima li on potporu u Božjoj Riječi ili je to samo produkt “zabrijanih redovnika”? 

Misticizam se nažalost često veže uz istočnjačke religije ili prakse, no kroz crkvenu tradiciju i Božju Riječ vidljivo je da je misticizam u kršćanstvu prisutan od njegovih samih početaka.

Ako bi išli definirati što se točno misli pod pojmom misticizam, mogli bismo reći nešto poput – to je natprirodno stanje duše u kojem se Bog upoznaje i osjeća na način koji čovjek sam od sebe nikada ne bi uspio proizvesti. To je bliski i osobni doživljaj Boga koji je uistinu izvanredan, ne samo po intenzitetu i stupnju, već i po svojoj prirodi. Treba upamtiti da je to iskustvo rezultat posebne, potpuno nezaslužene Božje milosti.

Kršćanska mistika bitno se razlikuje od nekršćanske mistike orijentalnog svijeta. U kršćanstvu nema zabune između mene i tebe, nego je cilj duboka poniznost pred beskrajnim Božjim veličanstvom. U njoj nema gubitka nečijeg bića u Bogu ili upijanja osobnosti u “božansko”, nego nas mistična iskustva primiču bliže Bogu i potiču nas na djelovanje u stvarnom svijetu, dovodeći nas bliže svetosti na koju smo pozvani. 

Ok, sve to zvuči ok, ali ima li za to potpore u Bibliji ili su to samo oni što su zabrijali da tijelo ništa ne valja, bičuju se, kažnjavaju postovima itd. Osobno vidim i smatram misticizam duboko ukorijenjen u Božjoj Riječi. Možda najjasniji prikaz mističnog iskustva u Bibliji možemo pronaći u Pavlovom pozivu (Dj 9, 1-19). Možeš pročitati cijeli odijeljak, ja ću ovdje izvući samo ključne dijelove.

Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« On upita: »Tko si, Gospodine?« A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.«

Dj 9, 3-6

Nadalje 9. redak nam govori da Pavao “Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio.” i onda nam 11. redak otkriva da se usrdno moli “potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se”.

To je jasan primjer Božje intervencije i akcije prema čovjeku i čovjekove suradnje s Bogom (vidljivo je da Pavao nakon tog događaja nastavlja surađivati s Božjom milosti kroz post i molitvu vjerojatno tražeći odgovore, kajući se i iščekivajući daljnju objavu). Ali što ako nismo te sreće da nam se Bog tako jasno objavi kao Pavlu? Mistici su prepoznali da određene vjerske prakse poput meditacije nad Božjom Riječi, posta, intenzivne askeze i ustrajne molitve mogu dovesti do toga da nam se Bog objavi na dubok, mističan način. Te prakse omogućuju nam da zatvorimo svoje oči pred pojavnim svijetom i pogled usmjerimo potpuno na Stvoritelja. Kao što zvijezde jasnije svijetle u tamnoj noći, tako isto naše spoznanje Boga biva jasnije ako zatvorimo svoja osjetila i navezanost na ovaj svijet. Primjer za to dao nam je sam Gospodin gdje na više mjesta kroz evanđelje biva prikazano kako odlazi na samotno mjesto, penje se na goru kako bi u tišini molio, provodi 40 dana u pustinji u strogom postu… Ali primjere traženja jasne Božje objave možemo vidjeti i u Djelima apostolskim kada crkva usrdno moli za Petra koji je u tamnici ili u možda ne tako istaknutom dijelu kada apostoli mole za Barnabino i Pavlovo poslanje:


“Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: »De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.« Onda su postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih.”

Dj 13, 2-3

Ako pogledamo redoslijed događanja jasno vidimo da su molitva i post prouzrokovali to da je Duh sveti progovorio apostolima. U tekstu ne stoji jasno gdje i kako Savao i Barnaba trebaju ići pa apostoli nastavljaju (ali sada je stavljeno na na prvo mjesto) postiti, moliti te ih nakon toga uz polaganje ruku otpuštaju na njihovo putovanje. Jasno je da nas post i molitva čine sposobnima jasnije čuti Božji glas i shvatiti Njegovu volju. 

Ono što je bitno naglasiti jest to da ne smijemo pomisliti kako vršeći takva djela “zaslužujemo” Božje očitovanje, nego se kroz njih potpuno izručujemo i stavljamo pred Boga, nesputani okovima ovoga svijeta (Iv 17,16) želimo čuti Njegov glas. Pouzdajemo se u Njegovu Riječ gdje nam govori “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.” Mt 7,7-8

Kroz ove primjere možemo malo jasnije razumjeti zašto je Karl Rahner izrekao tako proročku misao. Tko je dakle pozvan biti mistikom? Jesu li mistici samo oni koji su imali jasne nadnaravne objave koje su zapisane kao velik dar za cijelu crkvu poput sv Terezije Avilske ili sv Ivana od Kriza? Isto bismo mogli pitati jesu li svi ljudi koji sviraju gitaru gitaristi ili su gitaristi samo oni koji uđu u top 10 gitarista svih vremena?
U svijetu koji nas bombardira raznim sadržajima, reklamama, društvenim mrežama, koji nas tjera da gledamo u sve samo ne u Boga, kršćani možemo biti samo ako nad tim svijetom zatvaramo oči, trnemo svoja osjetila i usmjeravamo cijelo svoje biće, dušu i tijelo prema Bogu kroz meditaciju, molitvu, post i askezu. I upravo to znači postati mistikom.

Za kraj, donosim vam predivnu pjesmu sv. Ivana od Križa – Tamna noć koja po meni najljepše dočarava jedan mističan susret i odnos s Gospodinom.

Za tamne noći jedne,
Sa strepnjom, a u ljubavnome žaru, O sretne li mi sreće!
Neopažena krenuh,
Kad već mi kuća u snu mirovaše.

U mraku, al’ bez straha,
Uz tajne ljestve dobro prerušena, O sretne li mi sreće!
U mraku i skrivena,
Kad već mi kuća u snu mirovaše.

U sretnoj noći onoj,
U tajnosti da nitko ne vidje me
Nit i ja išta gledah,
Bez drugog svjetla, vođe,
Do onog od kog plamtjele mi grudi.

A ono vodilo me
Sigurnije od svjetla podnevnoga Do mjesta gdje me ček’o
On kog sam dobro znala,
U predjel gdje se nitko ne pojavi.

O noći što bi vođom!
O noći ljupkija od zore rane!
O noći koja spoji
Miljenicu s Dragim,
Miljenicu u Dragog pretvorenu!

Na grudima mi cvjetnim,
Što samo za njeg čuvale se vjerno, Nasloniv glavu usnu:
Ja milovah ga nježno,
A cedrova lepeza zrak mu slala. 


Zrak s kruništa visokog.
Dok njegovu ja mrsila sam kosu, Sa svojom rukom mirnom
Po vratu tapšao me, 

I sjetila mi sva obustavljao. 

U miru, zaboravih,
Na Ljubljenoga svoga nagnuh lice. Sve presta, ostavi me,
Te svoju pustih brigu Zaboravljenu među ljiljanima. 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s