Ne sudite da ne budete suđeni!

»Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!«

Mt 7, 1-5

Postoji li nešto lakše, nego osuditi čovjeka? Posebno ako se njegovo mišljenje na slaže s našim? Ponekad je dovoljan samo djelić sekunde, izgovorena riječ ili pogled da nekoga osudimo. Ponekad nešto više od toga, no svejedno od nas ne iziskuje previše energije i angažmana. Nekako nam to prirodno leži. Vidiš nekoga kako radi nešto što se ne slaže s tvojim pretpostavkama ili razmišljanjima i bam! Osoba je stavljena u omotnicu, na nju je udaren žig i strpana je u točno određen stereotipni sandučić u našem mozgu. Od tog trenutka pa nadalje, više nećemo tu osobu percipirati kao Peru ili Maricu, nego kao onoga koji je glasao za stranku koja nam se ne sviđa ili onu koja je obukla preusku haljinu. Spremni smo zanemariti sve ostalo što te osobe jesu, podcijeniti ili čak potpuno osporiti sve dobro što čine i promatrati ih samo kroz prizmu naše osude. Taj uzorak ponašanja je zajednički vjernicima i nevjernicima, on je jednostavno ljudski i najčešće proizlazi iz oholosti i/ili kompleksa manje vrijednosti. Ljudi kao da imaju potrebu dokazati i pokazati kako su drugi zapravo lošiji od njih ili barem jednako loši. To je možda najbolje vidljivo u komentarima na društvenim mrežama. Čim je neka poprilično poralizirana tema, kao da sve najgore iz ljudi počne izlaziti. Mržnja, osuda, razapinjanje… Ako je netko druge političke orijentacije od nas, ne želimo uopće čuti njegovo mišljenje o nekim univerzalnim temama. Što bi mi slušali nekog tamo ljevičara ili desničara? Kako bi osoba koja je glasala za xyz stranku mogla uopće imati neko hvale vrijedno razmišljanje o životu? Ono što me posebno žalosti je gledati takvo ponašanje u našim vjerničkim krugovima gdje toliko često dolazi do velikih osuđivanja, izbjegavanja ljudi, tretiranja ljudi kao da su “opasni” ili “grešnici” ili “otpadnici”. Mogli bismo to tretirati kao potpuno ljudsku stvar i ne opterećivati se time, izbjegavati rasprave i razmišljanje o tome i reći: “Takav je život, takvi su ljudi”. Ili bismo mogli reći “Ah, to je moja slabost. Svatko ima neku…” No, osuđivanje u vjerničkim krugovima posebno je grozno jer dolazi s pretpostavkom da čovjek ne griješi samo protiv našeg mišljenja, nego i protiv Boga. Ako netko odluči poći malo drugačijim smjerom u duhovnosti, proglašava ga se otpadnikom, ubrzo se nađu ljudi koji se počnu “brinuti” za spasenje tih otpadnika, dok se u pozadini toga svega zapravo krije duhovna oholost i osuđivanje, a često i sljepoća jer ne mogu vidjeti da Bog može i na drugačije načine progovarati i proviđati. Kao da svoju sliku Boga, života i duhovnosti žele silom nametnuti drugima kao jedini ispravni, pravi put. Onda postaje grijeh ili neprihvatljivo za takve prave vjernike – slušati glazbu, čitati novine, gledati filmove, ići na koncerte, čitati bilo kakvu literaturu koja nije duhovna, ne izmoliti neke specifične pobožnosti, pričestiti se na ruku, svirati gitaru na misi, ne postiti na kruhu i vodi svaki petak, neki čak tvrde da ne smijemo ni štedjeti novac jer je to gomilanje “bogatstva”, a onda dižu kredite iz kojih se ne mogu izvući cijeli život itd. To me pomalo podsjeća na Pavlovu opomenu u poslanici Galaćanima gdje govori onima koji žele nametnuti obrezanje obraćenicima koji nisu bili obrezani:

Svi koji se hoće praviti važni tijelom, sile vas na obrezanje, samo da zbog križa Kristova ne bi trpjeli progonstvo. Ta ni sami obrezani ne opslužuju Zakona, ali hoće da se vi obrežete da bi se mogli ponositi vašim tijelom. A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje.

GAL 6, 12-15

Uzet ću za primjer jednu stvar koja se u zadnje vrijeme često spominje i nameće ljudima kao primjer što ako “imamo dovoljno vjere” ne bismo trebali raditi. Kako i sam trenutno spadam u tu skupinu ljudi, malo sam dulje razmišljao o toj temi. Inače, radi se o iseljeništvu. Uočio sam kako se gotovo uvijek govori da su ljudi koji su otišli iz zemlje praktički posljedično otpali od vjere i kupaju se u novcu (iako je to jako daleko od istine), a recept za ne otpadanje od vjere je otprilike sljedeći – ostani u neimaštini, spajaj jedva kraj s krajem, trpi nepravdu i tako ćeš biti spašen. To je jedini put za osobe koje vjeruju Bogu. Tako je lako reći drugome što napraviti i uvijek znamo što će drugome biti na spasenje, dok za nas same nismo baš sigurni. Nismo hodali u tuđim cipelama, niti poznajemo tuđe srce, niti obitelji, niti financije, niti bolesti, niti duhovnost, ali znamo što je za druge ispravan put. Na iseljeništvo se gleda kao na lakši put koji teži za svjetovnim dobrima, dok se u isto vrijeme ostanak i rad izvan okvira zakona i ne plaćanje poreza tretira kao poželjna alternativa siromaštvu, vjernost Bogu i ljubav prema domovini… U situacijama kada neki sud postaje jako glasan te nismo sigurni kako mu pristupiti, trebamo li se složiti s njim ili ga pak odbaciti, najsigurniji način je pronaći odgovor u Božjoj Riječi. Tako sam i ja ponukan duljim raspravama i čitajući puno osuđujućih komentara to pokušao napraviti. Nije mi trebalo dugo vremena da se prisjetim Josipa čije je bivanje u Egiptu spasilo njegovu cijelu obitelj da ne pomru od gladi (Bog je grijeh Josipove braće iskoristio na kasniji blagoslov cijele obitelji koji je uključivao i selidbu u pogansku zemlju zbog gladi i neimaštine) ili da se prisjetim anđela koji je poslao Josipa, Mariju i Isusa čak u Egipat dok se ne stiša situacija s Herodom. Možemo pogledati i apostola Pavla koji je toliko obilazio razno razne zemlje i pokrajine u koje su židovi tada bili raseljeni… Bog nema ništa protiv migracija. One su bile tu od kad je čovjeka i bit će ih dok bude ljudi. Ipak, pojedinci stvaraju sveto pravilo iseljeništva, a ostanak se oslovljava kao jedini pravi put. Jedno je voljeti domovinu, a drugo je upirati prstom u vjernike koji odsele. Kako sam već prije naveo, problem vjerskih osuda je kada osobno razmišljenje (neutemeljeno na Božjoj Riječi ili nauku crkve) počnemo drugima nametati kao univerzalno pravilo te osuđivati one koji naše pravilo ne zadovoljavaju… Usput rečeno, nijedan lik iz ovih primjera nije izgubio svoju vjeru. Dapače, njihova vjera bila je ojačana te su svu bili spremni dati život za Boga, baš kako prorok Izaija tako slikovito kaže:

Al’ onima što se u Jahvu uzdaju
snaga se obnavlja,
krila im rastu kao orlovima,
trče i ne sustaju, hode i ne more se.

Iz 40, 31

I na drugom mjestu:

Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!
Kad preko vode prelaziš, s tobom sam;
ili preko rijeke, neće te preplaviti.
Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,
plamen te opaliti neće.

Iz 43, 1-2

Obrezanje je u tadašnje vrijeme bio jedan vanjski pokazatelj pripadnosti Bogu te bi se u tom smislu mogao poistovjetiti sa svim navedenim (i nenavedenim) vanjskim stvarima koje pojedinci žele nametati ostalim vjernicima kao obvezne pokazatelje pripadnosti Bogu i njihove “razine svetosti”. I zato Pavao u Korinćanima jasno kaže:

Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego – držanje Božjih zapovijedi.

1 Kor 7, 19

Zato za one koji su vjerni Gospodinu, čije srce pripada Njemu i koji nastoje živjeti Njegov poziv, nema straha gdje god se nalazili. Odlazak u crkvu nas ne čini kršćanima (što ne znači da nije nužan), naš život to o nama treba govoriti. Kako Sv. Franjo Asiški kaže: “Uvijek propovijedajte evanđelje, a kada je potrebno, koristite riječi“… Brvna u svome oku ne vidimo, a želimo vaditi trun iz bratova oka. Isus nam direktno govori da to ne činimo te nas poziva da umjesto fokusiranja na tuđe pogreške i razglabanje o tuđim motivima i odlukama, pogledamo dublje u svoje srce, svoje motive i odluke te ćemo u nama već pronaći dovoljno stvari koje je potrebno mijenjati i ispravljati… Ono što je vrlo zanimljivo jest to da vjerska osuda najčešće dolazi od ljudi koji se stvarno trude revno živjeti, a ne od mlakih ljudi. Što je čovjek bliže Kristu, napasti postaju sve skrivenije, a u ovom slučaju se zamotaju u napast osude pod okriljem “vjerskog” zakona te tako vrlo brzo postajemo poput farizeja i pismoznanaca, iako znamo koliko su se Isus i svi njegovi apostoli kasnije borili da se sruši baš taj zid legalizma i opravdanja kroz Zakon kako bi se ono što je Zakon predstavljao na van (pripadnost i opredijeljenost za Boga), počelo događati unutra u njihovim srcima, kako bi mogli početi živjeti po Duhu Svetomu i u slobodi za koju nas je Krist oslobodio. S druge pak strane, postoje ljudi koji se vole hvatati one dobre, stare “Only God can judge me” kako bi opravdali svoj razvratan i nemoralan život. Iako i dalje nismo pozvani suditi ljude i oni su u pravu kada govore da ih samo Bog može suditi, naša je dužnost prosuđivati postupke kao dobre ili zle. I zato je biblijski citat s početka posta jedan od najčešće krivo tumačenih stihova iz Biblije. Ljudi ga žele iskoristiti kako bi relativizirali grijeh i nemoral, dok u isto vrijeme optužuju svakog vjernika za kršenje te Božje zapovijedi. Takvo iskrivljavanje Božje Riječi je svojstveno samo ocu svih laži. Isto je radio Adamu i Evi u Edenu te Isusu u pustinji. Iskrivio je Božje riječi kako bi pokušao provesti svoj plan. Zato nam odmah u istom (27.) poglavlju Matejeva evanđelja Isus govori kako moramo prosuđivati lažne proroke i njihova djela:

»Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.«

Mt 7, 15-20

A isto govori i Pavao Solunjanima:

Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!

1 Sol 5, 21-22

Ovi citati nam jasno govore o tome kako trebamo prosuđivati djela i plodove osoba s kojima smo okruženi. Ono što je ključno u tom procesu jest da iako sudimo postupak kao dobar ili loš, ne smijemo i nepravedno bi bilo osuditi cijelu osobu kao dobru ili lošu, isto kao što to ni Bog s nama tako ne čini. Ako vidimo da čovjek griješi, nije na nama da ga osuđujemo i okrećemo mu leđa, nego smo pozvani u svom srcu pod vodstvom Božje Riječi i učenja Crkve donijeti sud o tome kakvi su ti postupci te blago i s ljubavlju prići toj osobi (ako je to moguće) te ukazati da to što čini nije dobro iz tog i tog razloga. Tada taj čovjek ima dvije opcije – ili će postupiti isto poput nas i unatoč ne slaganju s nama prihvatiti kritiku, o njoj razmisliti te nas neovisno o zaključku svojih razmišljanja neće odbaciti, ili će nas osuditi i odbaciti. To je realnost na koju moramo biti spremni (Mt 18, 15-17). A prije svake konfrontacije i razgovora s ljudima, neka nam na umu bude sljedeći stih:

Sve vaše neka bude u ljubavi!

1 Kor 16, 14

No, kako se odnositi prema onima koji nisu vjernici? Kako se odnositi prema našim bližnjima u obitelji? Puno ljudi koji dožive obraćenje ima potrebu svima “soliti pamet” kako treba živjeti, što je sve loše i koji su sve grijesi kojima možda robuju te tako u svom obraćeničkom zanosu često znaju ljude još više odgurnuti od Boga. No, ako mi sami, prije susreta s Bogom nismo živjeli takvim životom, jako je nepravedno nekome docirati i govoriti kako treba živjeti ako nije doživio taj isti susret, ako u svom srcu nije osjetio da je Bog živ te nije odlučio slijediti taj put. Ako nas netko upita zašto živimo drugačije ili što mislimo da ne valja u načinu života kojim oni žive, tada smo apsolutno pozvani posvjedočiti – u ljubavi i bez straha te objasniti zašto mi živimo drugačije. Ne smijemo zaboraviti da nismo mi ti koji u svojoj snazi hodamo u vjeri, nego je za to zaslužan dobri Bog koji nam je vjeru i snagu dao kao dar koji smo mi onda obje ručke primili. “Ne silom niti snagom, već Duhom Božjim, riječ Jahvina je” pjevamo u pjesmi “Ruah”. Tako trebamo imati na umu da nikoga nećemo natjerati da se promijeni, već da promjena dolazi jedino iznutra u susretu sa živim Bogom. I zato ako stvarno vidimo da netko pati i da se guši u vlastitim grijesima, bilo bi mudrije moliti za tu osobu, pozvati je na neki susret, pitati osobu za razgovor ili da se pomolimo za nju ako nam to dopusti. Fokus moramo staviti na susret s Bogom i što mi možemo učiniti da toj osobi pomognemo da se s Njim susretne, a ne na dociranje i moraliziranje. Pojedina pitanja ipak zahtijevaju naše jasno i glasno zauzimanje jer se ne tiču samo pojedinca, nego zakona koji se primjenjuju na sve ljude te kao takvi imaju utjecaj na sve. U tim pitanjima poput abortusa, pornografije, nepotizma, krađe, podmićivanja itd. ne možemo ostati šutljivi. Govorom o takvim temama ne želimo upirati prst u onoga tko se zalaže za suprotno od nas, već moramo izraziti svoje mišljenje jer svaki od nas kršćana duboko vjeruje da je Bog u sve nas upisao ćudoredne i prirodne zakone kojih bi se svi trebali pridržavati. Čovjek ne pridržavanjem tih zakona ne čini samo grijeh protiv Boga, nego i sebi i ljudima oko sebe nanosi veliku štetu i zlo. S tim stvarima se ne možemo pomiriti i ne možemo reći da svatko ima pravo na svoju odluku i mišljenje jer se radi o univerzalnim pitanjima koja se tiču društva u cijelosti. Nijedan čovjek nije otok sam za sebe, individua koja ne treba nikoga, nego smo međusobno toliko povezani, ovisni i potrebni jedni drugima s razlogom. Isto kao što se ni kršćanstvo ne živi u samoći, nego u zajednici, tako i čovjek treba druge ljude da bi postao najbolja verzija sebe. Uostalom, kako ćemo znati jesmo li dobri ili zli dok ne susretnemo drugoga? Naša ljubav prema Bogu se ogleda i u brizi za naše bližnje, kako duhovnoj tako i fizičkoj i materijalnoj. Zato govorimo o tim temama, zato se zalažemo protiv abortusa i hodamo ulicama u nadi da će netko uvidjeti zlo koje stoji iza te zamaskirane nonšalantnosti. Ne da bismo osuđivali, nego da bismo otvorili oči onima kojima je to potrebno. Da bismo bili svjetionici u ovoj svjetskoj oluji koja sve glasnije raspiruje kulturu smrti gdje god dođe, koja puno obećava, malo daje, a sve oduzima…
I tako dođosmo do kraja još jednoga posta. U samom završetku je ujedno i mala najava sljedeće teme koja vjerujem da će biti mnogima zanimljiva (iako iz različitih razloga), a to je tema abortusa.

Hvala vam svima na podršci i čitanju, potičem vas da ako želite pratiti moje objave na blogu, lajkate moju Facebook stranicu (https://www.facebook.com/eagleswings.blog/) ili me follow-ate na Instagramu (https://www.instagram.com/eagleswings_blog/). Također, ako imate koju riječ za mene – kritiku, pohvalu, sugestiju ili želju za kolaboracijom, pozivam vas da mi se javite kroz kontakt formu na ovoj stranici (https://eagleswings.blog/contact). 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s