U zadnje vrijeme primjećujem veliku potrebu za propitkivanjem i istraživanjem istine o temi što to znači biti muškarac po Božjem naumu u 21. stoljeću. Puno emocija se veže za tu temu i nastaju konstruktivne, ali i destruktivne rasprave. Ono što sam do sada uspio vidjeti jest to da mnogi ljudi imaju svoja razmišljanja koja se ne trude produbiti i oplemeniti kroz Božju mudrost u Njegovoj Riječi, nego ona proizlaze iz njihovih vlastitih razmišljanja, a nerijetko su proizašla iz rana i neshvaćanja. Kada naiđe neka tema, nedoumica, rasprava, uvijek bi se trebali prvenstveno orijentirati Božjoj Riječi i ondje pokušati pronaći odgovor. Ako ne uspijevamo pronaći točan i direktan odgovor, sljedeća bi nam stanica trebao biti (ako smo katolici) katekizam katoličke crkve i crkveni oci. Uz sve to se naravno podrazumijeva i molitva Gospodinu da otvori naše srce i dadne nam Duh mudrosti. Kada vidimo da nam netko nameće svoje mišljenje, a ne temelji ga na Božjoj Riječi ili crkvenom učiteljstvu, trebali bismo biti na oprezu te takvo mišljenje uzeti s rezervom.
Nemojte me krivo shvatiti, ljudi naravno mogu govoriti istinu u skladu s Božjom Riječi bez da citiraju Bibliju i navode točno retke iz kojih govore. No, mjerilo istinitosti ljudskog govora nam mora biti Riječ Božja i crkveni nauk. Da bi to moglo biti tako, zadaća nam je upoznati se s Božjom Riječi i naukom Crkve. Doista, Gospodin nam nije ostavio svoju Riječ da stoji na polici, nego da po njoj živimo i u njoj prebivamo te joj dopuštamo da nas mijenja iz temelja.

Svoje razmišljanje temeljit ću na poslanici Efežanima, prvoj poslanici Timoteju i evanđelju po Ivanu. Za početak jedan od kontroverznijih odlomaka iz poslanice Efežanima kojeg vjerujem svi dobro poznajemo.

“²¹Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! ²²Žene svojim muževima kao Gospodinu! ²³Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. ²⁴Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!

²⁵Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju ²⁶da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ ²⁷te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. ²⁸Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. ²⁹Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. ³⁰Doista, mi smo udovi njegova Tijela! ³¹Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. ³²Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. ³³Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.” Ef 5, 21-33

Podložni, uh kako teška riječ. Vjerujem da se puno žena digne kosa na glavi kada je čuju ili pročitaju. Ali ne samo ženama, to je općenita ljudska stvar. Da bilo kojem muškarcu kažeš “moraš biti podložan tomu i tomu”, ne bi mu to baš lako sjelo. Općenito u nama ljudima se uvijek rađa otpor prema podložnosti, poslušnosti. I kako da onda jedna emancipirana, visoko obrazovana, intelektualna, sposobna žena bude podložna nekom tamo mužu i muškarcu? Odgovor se krije u Ivanovom evanđelju. Nakon što Isus apostolima opra noge, rekao im je sljedeće:

“¹⁶Zaista, zaista, kažem vam:

nije sluga veći od gospodara

niti poslanik od onoga koji ga posla.

¹⁷Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!” Iv 13, 16-17

Gospodin nije došao da bude služen, nego da služi. Ostavio nam je primjer i rekao “blago vama budete li tako i činili”. Ako povučemo paralelu između ova dva odjeljka, mogli bismo vrlo lako formulirati sljedeću rečenicu: Blago vama žene budete li podložne svojim muževima, a blago vama muževi budete li ljubili svoje žene…
No što točno znači ljubiti svoju ženu i to ni manje, ni više, nego kao što je Krist ljubio svoju crkvu?

Par stvari znamo sa sigurnošću. Isus je predao cijeloga sebe za svoju Crkvu, poslušan do smrti na Križu, izudaran, izrugan, izbičevan. A što smo mi spremni učiniti za svoje žene? Kod konzervativnih i patrijarhalnih pogleda uočavam nerijetko nedostatak spremnosti za žrtvu. Na prvi dio gdje je pisano da je ženi glava muž i ona mu treba biti podložna toliko afirmacije, a nakon toga? Kad dođu obaveze muža? To nije toliko bitno? Onda raspravljamo o tome što je muževno, a što ne, odjednom dovodimo u pitanje treba li muškarac raditi neke stvari po kući, koliko uopće treba biti u kući, koliko vremena treba posvetiti svojoj djeci, treba li se truditi ženi olakšati posao ili žena mora sama imati dovoljno snage za svoje poslove. Odjednom sto pitanja, ali svi se slažu da žena treba biti podložna, tu nema dvojbe, to je jasno kao dan.

Krist je došao da bismo mi upoznali Oca i da bi po Njegovoj žrtvi bili spašeni. Ako smo pozvani ljubiti svoje žene kao Krist crkvu, onda smo pozvani približiti svojoj ženi Oca i pomoći joj da izgrađuje odnos s Njim, pozvani smo ženi biti desna ruka u trenucima kada je iscrpljena, umorna, uplašena, rastresena. Pozvani smo brinuti za njenu duhovnost, za njezin odnos s Ocem. To je naša prva muževna zadaća – omogućiti supruzi odnos s Ocem. Kada vidimo da joj odnos s Ocem kopni, pozvani smo ju vraćati na pravi put. Nije li to sve Isus činio svojoj crkvi? Bio je Petru desna ruka kada je pao zbog nevjere u olujnom moru. Nakon što je Petar zatajio Isusa i Isus je uskrsnuo, Petar se vratio svom svakodnevnom životu, kao da nikad nije poznavao Isusa, a što Isus čini? Dolazi i vraća ga na pravi put, tješi ga. Pita ga Petre ljubiš li me? Pomaže Petru da si posvijesti da je pad samo pad, da je vrijeme da ustane i da postane ono za što ga je Isus odabrao da bude – apostol. Tako i mi kada vidimo naše žene da lipšu pod teretom kućanstva, majčinstva, rada izvan kuće, pozvani smo pružiti ženi ruku i podići je, omogućiti joj i pobrinuti se za to da ima vremena za molitvu, za sebe, da može posložiti svoje misli i predati svoje tegobe Gospodinu. To je naša druga muževna zadaća – biti tješitelj i pomoć svojoj supruzi. Još konkretnije? Oprati suđe kada vidiš da ti je žena umorna (ponekad čak i bez da te ona prethodno zamoli). Uzeti svoje dijete/djecu i odvesti ih van kako bi žena mogla udahnuti i doći k sebi. Čak i kad ti se ne da. Pogotovo ako ti se ne da! Razgovarati s njom do kasno u noć ako je nešto muči iako sutra ujutro imaš važan sastanak i znaš da se nećeš naspavati ili si kasno došao s nekog vjerskog skupa i oči ti se sklapaju. Prepoznati kada je tužna i zagrliti je…

Nerijetko nam se dešava da želimo biti svuda prisutni više, nego u svojoj obitelji. Htjeli bismo na svjetovnoj razini – imati odlične karijere, uspjeti na poslovnom području, biti financijski zbrinuti ili pak na duhovnoj razini – podizati zajednice, evangelizirati, moliti za druge na velikim skupovima. A kod kuće? Žena lipše pod teretom kuće i odgoja dok mi radimo ono što nam je ugodnije pod krinkom duhovnosti, uspjeha, novca, sigurnosti, čega god. To bi bilo jednako kao da je Isus došao i činio čudesa, ozdravljao bolesne, istjerivao zloduhe i podizao mrtve, ali onda kada dođe red na Njegovu žrtvu on kaže “To ne priliči Bogu, da ga čovjek bičuje, tuče, pljuje, izruguje i još razapne. Ja sam veći od čovjeka, zašto bi se za čovjeka žrtvovao? Ja sam svoje obavio, eto im tolika čudesa pa neka vjeruju…”

Isto kao što je iz Isusovog života na ovoj zemlji nemoguće izuzeti Njegovu žrtvu, tako bi iz naših brakova trebalo biti nemoguće izuzeti muževljevu žrtvu prema njegovoj ženi. Znači li to da ponekad nećemo imati vremena za prijatelje? Naravno. Znači li to da će ponekad trpjeti naše tijelo zbog umora i neispavanosti? Naravno. Znači li to da nakon što dođemo s posla često nećemo imati predaha? Naravno. Znači li to da ćemo nekad morati reći ne nekoj evangelizaciji ili poslovnoj ponudi? Naravno.
No isto tako to znači da svoj život polažemo za našu obitelj, za našu suprugu, baš kao što je Krist položio svoj život za svoju crkvu, za nas. To znači da nasljedujemo Krista, da dopuštamo Duhu da naše srce oblikuje po Njegovom Srcu. Dok je umirao na Križu, Isus nije vidio plodove svoga poslanja, ostala je samo mala šačica ljudi koja ga je do kraja otpratila na Križ, svi ostali su se razbježali, no Njegova poslušnost i povjerenje Ocu bilo je iznad žrtve koja se tada u gotovo svačijim očima činila uzaludna. O tome razmišljajmo dok činimo žrtve za koje ne vidimo direktne plodove. I to je ujedno naša treća muževna zadaća – žrtva.

Daljnje muževne karakteristike kojima trebamo težiti svim srcem se nalaze u poslanici Timoteju, gdje Pavao objašnjava kako bi trebali izgledati nadglednici, đakoni, starješine u crkvi (istaknuti muškarci koji brinu, naučavaju i služe drugima za uzor).

“Nadglednici

¹Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi. ²Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ³ne vinu sklon, ne nasilan, nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; ⁴da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – ⁵a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? – ⁶ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu. ⁷A treba da ima i lijepo svjedočanstvo od onih vani, da ne bi u rug upao i zamku đavlovu.

Đakoni

⁸Đakoni isto tako treba da budu ozbiljni, ne dvolični, ne odani mnogom vinu ni prljavu dobitku – ⁹imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti. ¹⁰I neka se najprije iskušavaju, pa onda, budu li besprigovorni, neka obavljaju službu.

¹¹Žene isto tako neka budu ozbiljne, ne klevetnice, nego trijezne, vjerne u svemu.

¹²Đakoni neka budu jedne žene muževi, neka dobro upravljaju djecom i svojim kućama. ¹³Jer oni koji dobro obavljaju službu, stječu častan položaj i veliku smjelost u vjeri, vjeri u Isusu Kristu.” Tim 3, 1-13

Promišljanje o poslanici Timoteju nastavit ću u II. dijelu ovog ciklusa na temu “Biblijski muškarac u 21. stoljeću” gdje će uz odnos prema supruzi posebno govoriti o odnosu prema djeci i koja je naša zadaća kao muža i oca u obitelji.

Do tada budite blagoslovljeni +